Jelena Karleuša: Učinila sam sebe besmrtnom
Sa Jelenom Karleušom razgovarao sam dva puta u svojoj karijeri. Prvi
put pre deset godina, u studiju jedne televizije, i teme su bile veoma
slične onim o kojima smo razgovarali danas. Srbija je očigledno stajala u
mestu a Jelena je, kao prva javna ličnost iz sfere šoubiznisa, veoma
konkretizovala svoj društveni angažman. Naravno, za mnoge je pitanje o
njenim istinskim motivima, i dalje otvoreno. Ipak, činjenica je da je
samo pominjanje njenog imena u bilo kojoj televizijskoj emisiji,
novinskom tekstu, komentaru na društvenim mrežama, kolumnama
intelektualnih “veličina” i onih koji to zaista jesu ili u testu opšte
informisanosti na jednom prijemnom ispitu – dovoljno za oštre,
nepomirljive konflikte. Ili je crno ili je belo. Ali, gde je ona u svemu
tome, odnosno, ima li prostora za nijanse? Kao što je sama napisala na
svom Twitter nalogu,
Jelena Karleuša je ušla u naše misli. Stav o njoj imaju i oni koji
nemaju stav o bilo čemu drugom. Međutim, da li je zapravo samo to i
želela?
WANNABE MAGAZINE: Pre nego što se pozabavimo svim mogućim značenjima teksta za pesmu Krimi rad trenutno je aktuelna promocija spota za ovu numeru. Da li si zadovoljna dosadašnjim reakcijama publike?
JELENA KARLEUŠA: Uvek sam zadovoljna reakcijama
publike, a ovoga puta, moram da naglasim, više nego zadovoljna. Reč je o
visokobudžetnom, izuzetno kvalitetnom spotu za koji je, prvi put na
našim prostorima, korišćena epic kamera. Upravo je to ono što
briše razliku između video klipova snimanih na zapadu i naših koji, čak i
kada je mnogo truda i novca uloženo u njih, ipak bivaju prepoznati kao
domaći proizvod. Sada je to made in Serbia izbrisano iako su
spot radili naši ljudi na čelu sa Dejanom Milićevićem. Zahvaljujući svim
saradnicima uspeli smo da napravimo album koji je u rangu svetske
produkcije i svako ko to ne želi da vidi ili prizna, jednostavno je
zlonameran.
Zbog čega si odlučila da se kroz tekst pesme koja je jedan od favorita na albumu pozabaviš upravo kriminalom?
To je u stvari ljubavna priča. Vrlo efektna aluzija na čuveni par,
Boni i Klajd, ali ovoga puta na srpski način. Naravno, kao što ni Al
Paćina niko ne tereti za ozbiljan kriminal zbog uloge u kultnom filmu Kum,
tako se nadam da ni mene neće povezivati sa temom o kojoj pevam.
Pritom, nemojte zaboraviti, da je u svim tim stihovima prisutna nijansa
ironije i kritike na račun naše stvarnosti, preciznije, stvarnosti naših
ulica i idola koji su na tim ulicama rođeni.
Ipak, kriminal je dve decenije deo srpske svakodnevice. Zbog
toga je jedan deo javnosti sve ovo doživeo kao nedvosmislenu promociju
određenog načina života i vrednosti koje ga prate.
U pesmi Savršen zločin pevam o tome kako ubijam ljubavnika.
Da li bi, ukoliko sledimo tu logiku, trebalo izvući zaključak da
promovišem ubistvo partnera? Ili blud i nemoral ako uzmemo u obzir
provokativne stihove pesme Sodoma i Gomora. Zbog toga nemam
nameru da se bavim besmislenim bukvalnim tumačenjima niti da odgovaram
onom delu javnosti koji suštinu ne želi ili ne može da shvati. Teme
mojih pesama su tabui ovog društva. Stari, okoštali. Nema potrebe da
pominjem činjenicu da niko u mojoj branši nikada nije pevao o tome,
dovoljno je samo reći da je celokupna javnost vrlo suzdržana povodom
tih, najosetljivijih pitanja. Zločin iz strasti, homoseksualizam,
relacije između starijeg muškarca i mlađe žene ili obrnuto, kriminal,
seks, nagoni…
Pomenula si pesmu Sodoma i Gomora. Čuvena pesma i
čuveni biblijski gradovi u njenom naslovu završili su u tekstu opšte
informisanosti na prijemnom ispitu Filozofskog fakulteta u Nišu. Kako si
doživela reakciju dekana koji preti kaznama autorima testa?
Ne znam da li da se smejem ili da plačem. Ponovo se pominjanje mog
imena, ovoga puta u testu opšte informisanosti i kulture, doživljava kao
sramota, kao nešto nedopustivo. Reč je o ružnom i nepravednom gestu.
Kao javna ličnost koja je sedamnaest godina prisutna na sceni, ja jesam
deo pop kulture, sviđalo se to nekome ili ne. Zanima me kako je moguće
da jednom dekanu Filozofskog fakulteta ne smeta pitanje o veroispovesti
glumca Tom Henksa a da se toliko žuči prolije povodom pitanja o
biblijskim gradovima u naslovu moje pesme. Međutim i sam dekan je pao na
testu fakulteta na čijem čelu se nalazi budući da me u svojim
komentarima pominje kao folk pevačicu. Jednostavno, nije dovoljno
informisan.
Možda bi dekan lakše prihvatio pitanje ukoliko bi ono bilo
formulisano recimo ovako – Koji se biblijski gradovi najčešće pominju u
kletvama i proklinjanjima episkopa Amfilohija Radovića? Šta misliš o
tome?
Amfilohije Radović je deo sveopšteg licemerja, vladavine
malograđanštine i isključivosti. Neko ko istupa kao božji čovek gazi
osnovne hrišćanske poruke jednakosti i ljubavi. Ali društvo na to ne
reaguje, o tome se ili ćuti ili se otvoreno podržava. Naravno, mnogo je
lakše udariti na Jelenu Karleušu jer je to gotovo postalo trend.
Najlakše je skupljati poene pominjanjem mog imena i prezimena. Poentiraj
uvredom na moj račun i bićeš popularan u društvu, makar na jedno
popodne. Takođe, bez obzira na moja ateistička ubeđenja uvek sam
poštovala pravo drugih da veruju u ono u čemu nalaze smisao.
Ni u svojim kolumnama nisi štedela autoritete koji u ovoj
sredini slove za nedodirljive i nepogrešive ličnosti. Stav većine im
dozvoljava da rade šta god požele ali da sačuvaju privilegovani status.
Samim tim pridružila si se onom manjinskom delu koji ima drugačiju
viziju Srbije.
Nikada nisam podilazila mišljenju većine. Ja ne igram po taktovima
sveopšteg odobravanja. Na taj način bih samu sebe izneverila. Govorim
istinu po cenu svega. Ne idem ko mnogu drugi linijom manjeg otpora. Čak i
kada to znači da radim protiv sebe. Javne ličnosti moraju biti svesne
uloge koju imaju, mogućnosti kojima raspolažu. Zašto ih ne upotrebiti na
pravi način? Međutim i tu preovladava malograđanski sindrom sažet u
stavu – bolje ja da ćutim, da se nikom ne zameram, zaradim sebi za ‘leba i gledam svoja posla, ima ko će, ne moram ja.
I onda se dogodi da neće niko, ali ne samo to. Događa se da javne
ličnosti na koje se ugledaju mnogi zapravo budu jako loši primeri.
Bukvalno, sinonim za najgore društvene pojave.
Dakle, nije reč o tvojoj želji da oponašaš društveni angažman
svetskih zvezda poput Madone ili Lejdi Gage, koje se redovno poigravaju
sa tradicijom, religijom i politikom?
Ja jesam deo toga. Boreći se za prava drugih, borim se i za sebe. Za
svoju budućnost, budućnost svoje dece. Za to da moje ćerke sutra žive u
jednom zdravom društvu. Ali, moram da kažem, Srbi žive upravo onako kako
su sami sebi zakuvali. Sami smo krivi. Nemamo pravo čak ni da kukamo. S
druge strane, planetarno popularne zvezde koje pominješ mogu sebi da
priušte taj luksuz da poigravaju stereotipima, tabuima, provokativnim
društvenim pitanjima. Čak i ako ih to ne dotiče. A ja zbog svega što
govorim iz sopstvene, ljudske potrebe imam samo jako loša iskustva i
probleme. Jedni me smatraju hrabrom, drugi ludom. Ali mi nije potreban
niko da mi potvrdi da radim pravu stvar. Znam da je tako. Moje srce zna.
I videćete, za pet, deset, dvadeset godina, vrednost angažmana koji sam
preuzela na sebe biće prepoznata. Sasvim dovoljno za besmrtnost.
Tu se sada pojavljuje i stav o Jeleni Karleuši koja je,
parafraziram, bila simbol devedesetih godina, a danas je glasnogovornik
građanske Srbije. Mislim da je vreme da se raščisti priča o toj deceniji
i tvojoj poziciji tokom trajanja iste jer ti si, čini mi se,
dvehljadite napunila dvadeset godina.
Svi dobro znaju ko su simboli devedesetih i ja sam ih mnogo puta
pominjala u svojim kolumnama, otvorenim pismima i javnim istupima.
Rođena sam 1978. godine, sa nepunih šesnaest, 1995., pojavila sam se na
sceni. Svi užasi koji su sinonim za tu deceniju već su bili odigrani.
Nikada nisam pripadala nijednom miljeu u kojem je bilo krvi do kolena
ili do lakata. Lopovluka i kriminala. Kao i cela moja generacija, ja sam
žrtva devedesetih godina a ne njihov simbol. Krivce i simbole bi
trebalo tražiti u prethodnim generacijama. Devedesete su se desile i
meni! Nisam živela pod staklenim zvonom, patila sam kao i mnogi drugi.
Da sam rođena ranije, bespoštedno bih se borila protiv svih grešaka koje
su počinili narodi na Balkanu. Verovatno bih i tada bila kolateralna
šteta zbog svojih ideala. Ovako sam, kao tinejdžerka, bila nemoćna da
bilo šta uradim u zemlji koja je tonula u propast.
Da si bar pevala na mostu…
Iskreno da ti kažem, jesam, jednom. Bila sam ubeđena da će baš to sprečiti pad neke bombe. Bila sam klinka.
Glavni adut zagovornika te teze je tvoja mladalačka veza sa jednim od momaka koji su bili sa druge strane zakona.
Otvoreno razgovaramo. Mediji se u svojoj težnji da me predstave
simbolom devedesetih godina uvek hvataju moje veze sa pokojnim Zoranom
Davidovićem. Samo ću reći jednu stvar. Taj čovek nije imao kriminalni
dosije, nikada nije bio osuđivan i nikada nije bio u zatvoru. Svako ko
želi da izjednači njega sa ozbiljnim ratnim zločincima i kriminalcima
poput, recimo, Arkana ili Legije, sve je samo ne istinoljubiv i
objektivan.
Da li je istina da isticanjem modnih brendova i namećući
devojkama kako bi trebalo da izgledaju nemaš sluha za stvarno stanje u
Srbiji i i siromaštvo koje vlada?
Nikada nisam sebi dala za pravo da drugima namećem svoje mišljenje i
svoj stav o modi, trendovima, stilu odevanja. A došla sam u situaciju da
se to stalno od mene traži. Devojke i žene slede moj stil, ugledaju se
na moj način kombinovanja odevnih komada, šminkanja, komunikacije,
poziranja, držanja. U hiljadama modnih intervjua koje sam godinama
davala, govorila sam isključivo o tome šta ja volim da nosim i šta se
meni dopada ali od toga nikada nisam pravila imperativ i vrhunsko
načelo. Takođe, bila sam vrlo jasna u stavu da sav novac ovog sveta ne
može da kupi dobar ukus i autentičan stil. To imate ili nemate. Must have i must follow
filozofija su zablude. Aktuelno samo treba prilagoditi sopstvenom, već
izgrađenom stilu, godinama, ukusu, građi. Sve što sam iz svog
garderobera pokazala, pokazala sam sa idejom da reprezentujem ono što se
meni lično dopada i da eventualno inspirišem druge u kom pravcu da
razmišljaju.
Da li su muškarci sa javne scene naprasno postali tvoji najžešći protivnici?
U poslednje vreme me sve više napadaju muškarci. Brutalno, nebirajući
reči, na najružniji mogući način. Moram da priznam da je to nova pojava
na ovim prostorima. Do skoro je poštovan taj neki minimalni
džentlmenski kodeks, muškarci su zaista držali do sebe. Nisu padali tako
nisko.
Paradoks je da su mnogi među njima najglasniji u odbrani
tradicije koja je, između ostalog, dug i prljav jezik uvek vezivala za
žensku narav…
Pa upravo su oni ti, tobože, najverniji čuvari tradicionalnih
vrednosti. Uporni i nepokolebljivi u stereotipima kojih se slepo drže.
Znate ono, ovo je za ženu, a ovo je za muškarca, žena ovako, muškarac onako.
Da ne pominjem sve druge podele i propise. Žao mi je, ali mnogo ste se
srozali. Ni u jednoj drugoj sredini nisam videla ništa slično. Stravičan
nedostatak časti. Pritom ne vode računa ni o tome da uvredama na moj
račun vređaju moju porodicu, publiku, prijatelje. Nedavno sam pročitala
izjavu jednog zlog malog čoveka koji kaže – Ne može ona dve nedelje da glumi uzornu majku i sveticu a onda da ode i da slika svoje golo dupe.
Pa itekako mogu. Jer deo mog posla je da trčim gola niz ulicu ako ja to
tako želim. On je sebi dao za pravo da bude taj koji će da odlučuje šta
ja smem a šta ne smem i šta mene čini lošom a šta dobrom majkom? Sve
granice u uvredama koje trpim su ukinute. Komentariše se moje pevanje,
izgled, seksepil, karakter, porodica, intelekt. Ali ne shvataju koliko
su kontradiktorni. Demantuje ih moje trajanje, popularnost, najveći
tiraži u ovoj zemlji. Do toga je nemoguće doći bez čvrste osnove,
talenta i umeća. Nema te magije, sile, trika, skandala, marketinškog
maga koji bi me održali punih 17 godina tu gde jesam a da to zaista ne
zaslužujem. Ponoviću rečenicu od koje se mnogima verovatno okreće
želudac a to je da ja sebe smatram vrhunskom pevačicom, vrhunskim
umetnikom i performerom i da mi u poznavanju, razumevanju i primeni
pravila šoubiznisa niko nije ni do kolena.
Ivan Ivanović je u izjavio da tvoj suprug, Duško Tošić, i ti
prilično fatalistički shvatate njegove šale, a on se zapravo samo zeza?
Kada se ti zezaš na nečiji račun dve godine i kada to radiš u formi otvorenih uvreda iz emisije u emisiju, kada to zezanje nikome nije smešno osim plaćenoj publici u studiju i kada se zezanje
pretvori u grubo narušavanje nečijih ljudskih prava, onda to niko ne
shvata fatalistički već se sasvim realno pita gde su granice stida i
dostojanstva. Postaviću pitanje – Odakle mu pravo da procenjuje ko
zna a ko ne zna da peva, ko je kvalitetan u svom poslu a ko ne. Koji je
njegov kredibilitet, kompetencije? Zapravo, ko si ti prijatelju? I
moram da dodam, ovim pominjanjem Ivana Ivanovića ja sebi činim veliku
štetu. Jer on je samo to i želeo. Čovek je izgradio čitavu karijeru,
koja je ionako na staklenim nogama, isključivo zahvaljujući meni. Kada
sam ja prestala da reagujem, nestao je i on. Niko ga više ne pominje.
Zašto bih ga ja reanimirala i davala mu veštačko disanje? Hajde da ga
pustimo da ode u medijsko večno lovište.
Ipak, Vlado Georgiev, Ivan i ti, upravo ovim redosledom, predstavljate najpopularnije tviteraše u Srbiji…
Taj redosled je čista nepravda. Ja to svaki dan pominjem. Ljudi, nemojte da se brukamo kao narod.
Moramo da se dotaknemo, ukoliko je već Twitter tema, i tvog
provokativnog tvita o novom predsedniku i ljudima sa poternica iz
njegove ekipe. Činjenica je da si sa nekima od tih čija su imena na
poternicama svojevremeno bila u bliskim odnosima.
Imamo predsednika koji u svom timu ima ljude sa poternica. Svi znamo
ko su ti ljudi. Ja nikada nisam bila bliska ni sa jednim čovekom sa
poternice odnosno čovekom koji ima kriminalni dosije. Da se razumemo, ja
nisam proveravala poslovne knjige šire rodbine čoveka sa kojim sam
bila. Nisam morala. A i tada nije bilo nikakvih poternica, naprotiv.
Međutim, predsednik države to mora da proverava. Prst u oko naroda je da
koalicioni partner tog istog predsednika bude čovek u bekstvu. Da li je
to samo meni čudno ili se nešto ozbiljno loše dešava sa ovim društvom.
Jedno je sigurno – moje veze sigurno nikad nisu uticale na budućnost
ovog naroda tako da je paradoksalno praviti paralelu između Nikolića i
mene. To rade samo oni koji ne znaju kako više da mi naude pa pucaju
ćorcima. Ponavljam, Bojan Karić je čist kao suza, bio i ostao, tako da
nema potrebe da se branim ili pravdam jer nemam zbog čega.
Da li se, sa ove vremenske distance, kaješ zbog tog braka?
Ne. Sve sam to ja. U tom momentu sam to bila ja. I tada sam bila
sigurna da je to to. Zbog toga ne mogu da kažem da se kajem. Nepravda
koju sam doživela na tom mestu ispostavila se kao srećna okolnost jer
sam vrlo brzo izašla iz cele te priče. Ali ukaljana. Sa izmišljenom
krivicom. Na sreću, moja prava, životna ljubav je čekala svoj trenutak.
Žao mi je jedino što Duško teško padaju priče o nečemu što su davno
završena i zatvorena poglavlja mog života.
Kakav je tvoj utisak o novom premijeru Srbije?
Mislim da je Ivica Dačić dobar primer da je promena moguća. Od nekoga
ko je bio deo režima devedesetih postao je proevropski, prodemokratski
političar. Drugi problem je to što političari uvek teže da podiđu što
većem broju glasača, da po svaku cenu osvoje i pridobiju većinu. Zbog
sebe, svojh poena, svoje partije, svoje budućnosti.
Zoran Đinđić je bio kontraprimer za praksu i način
razmišljanja o kojima govoriš. Od prvog trenutka je krenuo u misiju
promene samodestruktivnog srpskog mentaliteta.
To što si upravo rekao je velika istina. Imala sam tu čast da upoznam
Zorana Đinđića. Pisala sam o tome. Nažalost, ovaj narod će iz
sopstvenog straha od promene učiniti sve da zaustavi one koji mu žele
najbolje. Nisu prepoznali njegovu progresivnost, nisu cenili njegovu
neverovatnu hrabrost. Sećam se da sam, pre nego što je Đinđić ubijen,
potpala pod taj uticaj, taj neverovatan medijski spin i pritisak koji je
imao za cilj da ga predstavi što negatvnije. U trenutku atentata,
njegova popularnost je bila u sve ozbiljnijem padu što je bio jasan
pokazatelj da smo bili izigrani, da smo još jednom naseli na sve što nam
se servira birajući lakši put. A najlakše je ostati isti, istrajavati u
nepromenjivosti. Bez obzira na moje simpatije za Ivicu i činjenicu da
znam na kakvim je mukama bio povodom, recimo, poslednje Gej parade a
imao je zaista dobre namere, žalosno je što će on verovatno biti
voljeniji premijer nego što je bio Zoran Đinđić.
Na osnovu svega što govoriš logično je pitati ko je bio autoritet u tvojoj porodici?
Majka koja je bila stub naše porodice. Ja sam naučena da je žena ta koja je dominantna, da je ona ta koja vlada.
Da li si, kako mnogi pretpostavljaju, i u ovom braku dominantnija?
Duško je divan čovek, neiskvaren, pošten. Volimo se kao prvog dana.
Činjenica je da smo potpuno različiti karakteri. On je jako miran,
staložen, povučen, dok sam ja buktinja. Brza na rečima, prepoznatljiva
po burnim emocionalnim reakcijama. Zbog toga možda deluje da sam ja ta
koja je dominantnija. Kada izgorim u svojim emocijama i naglim
reakcijama, na kraju uvek pažljivo saslušam šta je on imao da kaže na
određenu temu.
Da li je Duško, u međuvremenu, promenio svoj stav prema homoseksualcima?
Itekako. Veliki broj mojih prijatelja su homoseksualci i on je, samim
tim, u svakodnevnom kontaktu sa njima. Nije trebalo mnogo vremena da
njegove predrasude počnu polako da nestaju. Duškov primer pokazuje da su
predrasude isključivo posledica neznanja. Upoznavajući moje prijatelje
koji su homoseksualno orijentisani, shvatio je koliko divnih, normalnih i
kreativnih ljudi ima među njima i koliko su sva predubeđenja koja je
imao bila pogrešna. Došlo je do toga da se on sasvim opušteno šali sa
njima na račun njihove seksualnosti a da u tome nema ni trunke
malicioznosti. Generalno, bilo je interesantno posmatrati kako sve što
je Duško ranije mislio polako nestaje i kako se po tom pitanju sve više
razlikuje od svojih prijatelja koji su sačuvali srednji vek u svojim
glavama. Oni su njemu postali čudni zbog toga što misle tako. Zbog toga
sam ubeđena da je homofobija, ukoliko nije reč o sopstvenim potisnutim
nagonima, jedino posledica predrasuda i neobavštenosti. Trećeg nema.
U svojoj čuvenoj kolumni govorila si o vašoj intimi, recimo, o
oralnom seksu. I to je potpuno suprotno u odnosu na ovdašnje zvezde
koje ulažu veliki napor da se u javnosti predstave kao oličenje vrline,
čistote, savršenstva…
Ja se izvinjavam svim ženama koje nikada nisu ne radile nego
pomislile na oralni seks ili nešto tome slično. Nisam smela da povredim
njihova tanana osećanja i smernost. Ne znam kako mi se omaklo tako
nešto.
No comments:
Post a Comment