Wednesday, July 11, 2012

Jelena Karleuša: Učinila sam sebe besmrtnom


 Jelena Karleuša: Učinila sam sebe besmrtnom

Sa Jelenom Karleušom razgovarao sam dva puta u svojoj karijeri. Prvi put pre deset godina, u studiju jedne televizije, i teme su bile veoma slične onim o kojima smo razgovarali danas. Srbija je očigledno stajala u mestu a Jelena je, kao prva javna ličnost iz sfere šoubiznisa, veoma konkretizovala svoj društveni angažman. Naravno, za mnoge je pitanje o njenim istinskim motivima, i dalje otvoreno. Ipak, činjenica je da je samo pominjanje njenog imena u bilo kojoj televizijskoj emisiji, novinskom tekstu, komentaru na društvenim mrežama, kolumnama intelektualnih “veličina” i onih koji to zaista jesu ili u testu opšte informisanosti na jednom prijemnom ispitu – dovoljno za oštre, nepomirljive konflikte. Ili je crno ili je belo. Ali, gde je ona u svemu tome, odnosno, ima li prostora za nijanse? Kao što je sama napisala na svom Twitter nalogu, Jelena Karleuša je ušla u naše misli. Stav o njoj imaju i oni koji nemaju stav o bilo čemu drugom. Međutim, da li je zapravo samo to i želela?
WANNABE MAGAZINE: Pre nego što se pozabavimo svim mogućim značenjima teksta za pesmu Krimi rad trenutno je aktuelna promocija spota za ovu numeru. Da li si zadovoljna dosadašnjim reakcijama publike?
JELENA KARLEUŠA: Uvek sam zadovoljna reakcijama publike, a ovoga puta, moram da naglasim, više nego zadovoljna. Reč je o visokobudžetnom, izuzetno kvalitetnom spotu za koji je, prvi put na našim prostorima, korišćena epic kamera. Upravo je to ono što briše razliku između video klipova snimanih na zapadu i naših koji, čak i kada je mnogo truda i novca uloženo u njih, ipak bivaju prepoznati kao domaći proizvod. Sada je to made in Serbia izbrisano iako su spot radili naši ljudi na čelu sa Dejanom Milićevićem. Zahvaljujući svim saradnicima uspeli smo da napravimo album koji je u rangu svetske produkcije i svako ko to ne želi da vidi ili prizna, jednostavno je zlonameran.
Nikada nisam pripadala nijednom miljeu u kojem je bilo krvi do kolena ili do lakata. Lopovluka i kriminala. Kao i cela moja generacija, ja sam žrtva devedesetih godina a ne njihov simbol.
Zbog čega si odlučila da se kroz tekst pesme koja je jedan od favorita na albumu pozabaviš upravo kriminalom?
To je u stvari ljubavna priča. Vrlo efektna aluzija na čuveni par, Boni i Klajd, ali ovoga puta na srpski način. Naravno, kao što ni Al Paćina niko ne tereti za ozbiljan kriminal zbog uloge u kultnom filmu Kum, tako se nadam da ni mene neće povezivati sa temom o kojoj pevam. Pritom, nemojte zaboraviti, da je u svim tim stihovima prisutna nijansa ironije i kritike na račun naše stvarnosti, preciznije, stvarnosti naših ulica i idola koji su na tim ulicama rođeni.
Ipak, kriminal je dve decenije deo srpske svakodnevice. Zbog toga je jedan deo javnosti sve ovo doživeo kao nedvosmislenu promociju određenog načina života i vrednosti koje ga prate.
U pesmi Savršen zločin pevam o tome kako ubijam ljubavnika. Da li bi, ukoliko sledimo tu logiku, trebalo izvući zaključak da promovišem ubistvo partnera? Ili blud i nemoral ako uzmemo u obzir provokativne stihove pesme Sodoma i Gomora. Zbog toga nemam nameru da se bavim besmislenim bukvalnim tumačenjima niti da odgovaram onom delu javnosti koji suštinu ne želi ili ne može da shvati. Teme mojih pesama su tabui ovog društva. Stari, okoštali. Nema potrebe da pominjem činjenicu da niko u mojoj branši nikada nije pevao o tome, dovoljno je samo reći da je celokupna javnost vrlo suzdržana povodom tih, najosetljivijih pitanja. Zločin iz strasti, homoseksualizam, relacije između starijeg muškarca i mlađe žene ili obrnuto, kriminal, seks, nagoni…
Pomenula si pesmu Sodoma i Gomora. Čuvena pesma i čuveni biblijski gradovi u njenom naslovu završili su u tekstu opšte informisanosti na prijemnom ispitu Filozofskog fakulteta u Nišu. Kako si doživela reakciju dekana koji preti kaznama autorima testa?
Ne znam da li da se smejem ili da plačem. Ponovo se pominjanje mog imena, ovoga puta u testu opšte informisanosti i kulture, doživljava kao sramota, kao nešto nedopustivo. Reč je o ružnom i nepravednom gestu. Kao javna ličnost koja je sedamnaest godina prisutna na sceni, ja jesam deo pop kulture, sviđalo se to nekome ili ne. Zanima me kako je moguće da jednom dekanu Filozofskog fakulteta ne smeta pitanje o veroispovesti glumca Tom Henksa a da se toliko žuči prolije povodom pitanja o biblijskim gradovima u naslovu moje pesme. Međutim i sam dekan je pao na testu fakulteta na čijem čelu se nalazi budući da me u svojim komentarima pominje kao folk pevačicu. Jednostavno, nije dovoljno informisan.
Moje veze sigurno nikad nisu uticale na budućnost ovog naroda. Bojan Karić je čist kao suza, bio i ostao, tako da nema potrebe da se branim ili pravdam jer nemam zbog čega.
Možda bi dekan lakše prihvatio pitanje ukoliko bi ono bilo formulisano recimo ovako – Koji se biblijski gradovi najčešće pominju u kletvama i proklinjanjima episkopa Amfilohija Radovića? Šta misliš o tome?
Amfilohije Radović je deo sveopšteg licemerja, vladavine malograđanštine i isključivosti. Neko ko istupa kao božji čovek gazi osnovne hrišćanske poruke jednakosti i ljubavi. Ali društvo na to ne reaguje, o tome se ili ćuti ili se otvoreno podržava. Naravno, mnogo je lakše udariti na Jelenu Karleušu jer je to gotovo postalo trend. Najlakše je skupljati poene pominjanjem mog imena i prezimena. Poentiraj uvredom na moj račun i bićeš popularan u društvu, makar na jedno popodne. Takođe, bez obzira na moja ateistička ubeđenja uvek sam poštovala pravo drugih da veruju u ono u čemu nalaze smisao.
Ni u svojim kolumnama nisi štedela autoritete koji u ovoj sredini slove za nedodirljive i nepogrešive ličnosti. Stav većine im dozvoljava da rade šta god požele ali da sačuvaju privilegovani status. Samim tim pridružila si se onom manjinskom delu koji ima drugačiju viziju Srbije.
Nikada nisam podilazila mišljenju većine. Ja ne igram po taktovima sveopšteg odobravanja. Na taj način bih samu sebe izneverila. Govorim istinu po cenu svega. Ne idem ko mnogu drugi linijom manjeg otpora. Čak i kada to znači da radim protiv sebe. Javne ličnosti moraju biti svesne uloge koju imaju, mogućnosti kojima raspolažu. Zašto ih ne upotrebiti na pravi način? Međutim i tu preovladava malograđanski sindrom sažet u stavu – bolje ja da ćutim, da se nikom ne zameram, zaradim sebi za ‘leba i gledam svoja posla, ima ko će, ne moram ja. I onda se dogodi da neće niko, ali ne samo to. Događa se da javne ličnosti na koje se ugledaju mnogi zapravo budu jako loši primeri. Bukvalno, sinonim za najgore društvene pojave.
Dakle, nije reč o tvojoj želji da oponašaš društveni angažman svetskih zvezda poput Madone ili Lejdi Gage, koje se redovno poigravaju sa tradicijom, religijom i politikom?
Ja jesam deo toga. Boreći se za prava drugih, borim se i za sebe. Za svoju budućnost, budućnost svoje dece. Za to da moje ćerke sutra žive u jednom zdravom društvu. Ali, moram da kažem, Srbi žive upravo onako kako su sami sebi zakuvali. Sami smo krivi. Nemamo pravo čak ni da kukamo. S druge strane, planetarno popularne zvezde koje pominješ mogu sebi da priušte taj luksuz da poigravaju stereotipima, tabuima, provokativnim društvenim pitanjima. Čak i ako ih to ne dotiče. A ja zbog svega što govorim iz sopstvene, ljudske potrebe imam samo jako loša iskustva i probleme. Jedni me smatraju hrabrom, drugi ludom. Ali mi nije potreban niko da mi potvrdi da radim pravu stvar. Znam da je tako. Moje srce zna. I videćete, za pet, deset, dvadeset godina, vrednost angažmana koji sam preuzela na sebe biće prepoznata. Sasvim dovoljno za besmrtnost.
Tu se sada pojavljuje i stav o Jeleni Karleuši koja je, parafraziram, bila simbol devedesetih godina, a danas je glasnogovornik građanske Srbije. Mislim da je vreme da se raščisti priča o toj deceniji i tvojoj poziciji tokom trajanja iste jer ti si, čini mi se, dvehljadite napunila dvadeset godina.
Svi dobro znaju ko su simboli devedesetih i ja sam ih mnogo puta pominjala u svojim kolumnama, otvorenim pismima i javnim istupima. Rođena sam 1978. godine, sa nepunih šesnaest, 1995., pojavila sam se na sceni. Svi užasi koji su sinonim za tu deceniju već su bili odigrani. Nikada nisam pripadala nijednom miljeu u kojem je bilo krvi do kolena ili do lakata. Lopovluka i kriminala. Kao i cela moja generacija, ja sam žrtva devedesetih godina a ne njihov simbol. Krivce i simbole bi trebalo tražiti u prethodnim generacijama. Devedesete su se desile i meni! Nisam živela pod staklenim zvonom, patila sam kao i mnogi drugi. Da sam rođena ranije, bespoštedno bih se borila protiv svih grešaka koje su počinili narodi na Balkanu. Verovatno bih i tada bila kolateralna šteta zbog svojih ideala. Ovako sam, kao tinejdžerka, bila nemoćna da bilo šta uradim u zemlji koja je tonula u propast.
U poslednje vreme me sve više napadaju muškarci. Brutalno, nebirajući reči, na najružniji mogući način. Moram da priznam da je to nova pojava na ovim prostorima. Do skoro je poštovan taj neki minimalni džentlmenski kodeks, muškarci su zaista držali do sebe. Nisu padali tako nisko.
Da si bar pevala na mostu…
Iskreno da ti kažem, jesam, jednom. Bila sam ubeđena da će baš to sprečiti pad neke bombe. Bila sam klinka.
Glavni adut zagovornika te teze je tvoja mladalačka veza sa jednim od momaka koji su bili sa druge strane zakona.
Otvoreno razgovaramo. Mediji se u svojoj težnji da me predstave simbolom devedesetih godina uvek hvataju moje veze sa pokojnim Zoranom Davidovićem. Samo ću reći jednu stvar. Taj čovek nije imao kriminalni dosije, nikada nije bio osuđivan i nikada nije bio u zatvoru. Svako ko želi da izjednači njega sa ozbiljnim ratnim zločincima i kriminalcima poput, recimo, Arkana ili Legije, sve je samo ne istinoljubiv i objektivan.
Da li je istina da isticanjem modnih brendova i namećući devojkama kako bi trebalo da izgledaju nemaš sluha za stvarno stanje u Srbiji i i siromaštvo koje vlada?
Nikada nisam sebi dala za pravo da drugima namećem svoje mišljenje i svoj stav o modi, trendovima, stilu odevanja. A došla sam u situaciju da se to stalno od mene traži. Devojke i žene slede moj stil, ugledaju se na moj način kombinovanja odevnih komada, šminkanja, komunikacije, poziranja, držanja. U hiljadama modnih intervjua koje sam godinama davala, govorila sam isključivo o tome šta ja volim da nosim i šta se meni dopada ali od toga nikada nisam pravila imperativ i vrhunsko načelo. Takođe, bila sam vrlo jasna u stavu da sav novac ovog sveta ne može da kupi dobar ukus i autentičan stil. To imate ili nemate. Must have i must follow filozofija su zablude. Aktuelno samo treba prilagoditi sopstvenom, već izgrađenom stilu, godinama, ukusu, građi. Sve što sam iz svog garderobera pokazala, pokazala sam sa idejom da reprezentujem ono što se meni lično dopada i da eventualno inspirišem druge u kom pravcu da razmišljaju.
Da li su muškarci sa javne scene naprasno postali tvoji najžešći protivnici?
U poslednje vreme me sve više napadaju muškarci. Brutalno, nebirajući reči, na najružniji mogući način. Moram da priznam da je to nova pojava na ovim prostorima. Do skoro je poštovan taj neki minimalni džentlmenski kodeks, muškarci su zaista držali do sebe. Nisu padali tako nisko.
Paradoks je da su mnogi među njima najglasniji u odbrani tradicije koja je, između ostalog, dug i prljav jezik uvek vezivala za žensku narav…
Pa upravo su oni ti, tobože, najverniji čuvari tradicionalnih vrednosti. Uporni i nepokolebljivi u stereotipima kojih se slepo drže. Znate ono, ovo je za ženu, a ovo je za muškarca, žena ovako, muškarac onako. Da ne pominjem sve druge podele i propise. Žao mi je, ali mnogo ste se srozali. Ni u jednoj drugoj sredini nisam videla ništa slično. Stravičan nedostatak časti. Pritom ne vode računa ni o tome da uvredama na moj račun vređaju moju porodicu, publiku, prijatelje. Nedavno sam pročitala izjavu jednog zlog malog čoveka koji kaže – Ne može ona dve nedelje da glumi uzornu majku i sveticu a onda da ode i da slika svoje golo dupe. Pa itekako mogu. Jer deo mog posla je da trčim gola niz ulicu ako ja to tako želim. On je sebi dao za pravo da bude taj koji će da odlučuje šta ja smem a šta ne smem i šta mene čini lošom a šta dobrom majkom? Sve granice u uvredama koje trpim su ukinute. Komentariše se moje pevanje, izgled, seksepil, karakter, porodica, intelekt. Ali ne shvataju koliko su kontradiktorni. Demantuje ih moje trajanje, popularnost, najveći tiraži u ovoj zemlji. Do toga je nemoguće doći bez čvrste osnove, talenta i umeća. Nema te magije, sile, trika, skandala, marketinškog maga koji bi me održali punih 17 godina tu gde jesam a da to zaista ne zaslužujem. Ponoviću rečenicu od koje se mnogima verovatno okreće želudac a to je da ja sebe smatram vrhunskom pevačicom, vrhunskim umetnikom i performerom i da mi u poznavanju, razumevanju i primeni pravila šoubiznisa niko nije ni do kolena.
Ivan Ivanović  je u izjavio da tvoj suprug, Duško Tošić, i ti prilično fatalistički shvatate njegove šale, a on se zapravo samo zeza?
Kada se ti zezaš na nečiji račun dve godine i kada to radiš u formi otvorenih uvreda iz emisije u emisiju, kada to zezanje nikome nije smešno osim plaćenoj publici u studiju i kada se zezanje pretvori u grubo narušavanje nečijih ljudskih prava, onda to niko ne shvata fatalistički već se sasvim realno pita gde su granice stida i dostojanstva. Postaviću pitanje – Odakle mu pravo da procenjuje ko zna a ko ne zna da peva,  ko je kvalitetan u svom poslu a ko ne. Koji je njegov kredibilitet, kompetencije? Zapravo, ko si ti prijatelju? I moram da dodam, ovim pominjanjem Ivana Ivanovića ja sebi činim veliku štetu. Jer on je samo to i želeo. Čovek je izgradio čitavu karijeru, koja je ionako na staklenim nogama, isključivo zahvaljujući meni. Kada sam ja prestala da reagujem, nestao je i on. Niko ga više ne pominje. Zašto bih ga ja reanimirala i davala mu veštačko disanje? Hajde da ga pustimo da ode u medijsko večno lovište.
Ipak, Vlado Georgiev, Ivan i ti, upravo ovim redosledom, predstavljate najpopularnije tviteraše u Srbiji…
Taj redosled je čista nepravda. Ja to svaki dan pominjem. Ljudi, nemojte da se brukamo kao narod.
Moramo da se dotaknemo, ukoliko je već Twitter tema, i tvog provokativnog tvita o novom predsedniku i ljudima sa poternica iz njegove ekipe. Činjenica je da si sa nekima od tih čija su imena na poternicama svojevremeno bila u bliskim odnosima.
Imamo predsednika koji u svom timu ima ljude sa poternica. Svi znamo ko su ti ljudi. Ja nikada nisam bila bliska ni sa jednim čovekom sa poternice odnosno čovekom koji ima kriminalni dosije. Da se razumemo, ja nisam proveravala poslovne knjige šire rodbine čoveka sa kojim sam bila. Nisam morala. A i tada nije bilo nikakvih poternica, naprotiv. Međutim, predsednik države to mora da proverava. Prst u oko naroda je da koalicioni partner tog istog predsednika bude čovek u bekstvu. Da li je to samo meni čudno ili se nešto ozbiljno loše dešava sa ovim društvom. Jedno je sigurno – moje veze sigurno nikad nisu uticale na budućnost ovog naroda tako da je paradoksalno praviti paralelu između Nikolića i mene. To rade samo oni koji ne znaju kako više da mi naude pa pucaju ćorcima. Ponavljam, Bojan Karić je čist kao suza, bio i ostao, tako da nema potrebe da se branim ili pravdam jer nemam zbog čega.
Da sam rođena ranije, bespoštedno bih se borila protiv svih grešaka koje su počinili narodi na Balkanu. Verovatno bih i tada bila žrtva svojih ideala. Događa se da javne ličnosti na koje se ugledaju mnogi zapravo budu jako loši primeri. Bukvalno sinonim za najgore društvene pojave.
Da li se, sa ove vremenske distance, kaješ zbog tog braka?
Ne. Sve sam to ja. U tom momentu sam to bila ja. I tada sam bila sigurna da je to to.  Zbog toga ne mogu da kažem da se kajem. Nepravda koju sam doživela na tom mestu ispostavila se kao srećna okolnost jer sam vrlo brzo izašla iz cele te priče. Ali ukaljana. Sa izmišljenom krivicom. Na sreću, moja prava, životna ljubav je čekala svoj trenutak. Žao mi je jedino što Duško teško padaju priče o nečemu što su davno završena i zatvorena poglavlja mog života.
Kakav je tvoj utisak o novom premijeru Srbije?
Mislim da je Ivica Dačić dobar primer da je promena moguća. Od nekoga ko je bio deo režima devedesetih postao je proevropski, prodemokratski političar. Drugi problem je to što političari uvek teže da podiđu što većem broju glasača, da po svaku cenu osvoje i pridobiju većinu. Zbog sebe, svojh poena, svoje partije, svoje budućnosti.
Zoran Đinđić je bio kontraprimer za praksu i način razmišljanja o kojima govoriš. Od prvog trenutka je krenuo u misiju promene samodestruktivnog srpskog mentaliteta.
To što si upravo rekao je velika istina. Imala sam tu čast da upoznam Zorana Đinđića. Pisala sam o tome. Nažalost, ovaj narod će iz sopstvenog straha od promene učiniti sve da zaustavi one koji mu žele najbolje. Nisu prepoznali njegovu progresivnost, nisu cenili njegovu neverovatnu hrabrost. Sećam se da sam, pre nego što je Đinđić ubijen, potpala pod taj uticaj, taj neverovatan medijski spin i pritisak koji je imao za cilj da ga predstavi što negatvnije. U trenutku atentata, njegova popularnost je bila u sve ozbiljnijem padu što je bio jasan pokazatelj da smo bili izigrani, da smo još jednom naseli na sve što nam se servira birajući lakši put. A najlakše je ostati isti, istrajavati u nepromenjivosti. Bez obzira na moje simpatije za Ivicu i činjenicu da znam na kakvim je mukama bio povodom, recimo, poslednje Gej parade a imao je zaista dobre namere, žalosno je što će on verovatno biti voljeniji premijer nego što je bio Zoran Đinđić.
Na osnovu svega što govoriš logično je pitati  ko je bio autoritet u tvojoj porodici?
Majka koja je bila stub naše porodice. Ja sam naučena da je žena ta koja je dominantna, da je ona ta koja vlada.
Da li si, kako mnogi pretpostavljaju, i u ovom braku dominantnija?
Duško je divan čovek, neiskvaren, pošten. Volimo se kao prvog dana. Činjenica je da smo potpuno različiti karakteri. On je jako miran, staložen, povučen, dok sam ja buktinja. Brza na rečima, prepoznatljiva po burnim emocionalnim reakcijama. Zbog toga možda deluje da sam ja ta koja je dominantnija. Kada izgorim u svojim emocijama i naglim reakcijama, na kraju uvek pažljivo saslušam šta je on imao da kaže na određenu temu.
Da li je Duško, u međuvremenu, promenio svoj stav prema homoseksualcima?
Itekako. Veliki broj mojih prijatelja su homoseksualci i on je, samim tim, u svakodnevnom kontaktu sa njima. Nije trebalo mnogo vremena da njegove predrasude počnu polako da nestaju. Duškov primer pokazuje da su predrasude isključivo posledica neznanja. Upoznavajući moje prijatelje koji su homoseksualno orijentisani, shvatio je koliko divnih, normalnih i kreativnih ljudi ima među njima i koliko su sva predubeđenja koja je imao bila pogrešna. Došlo je do toga da se on sasvim opušteno šali sa njima na račun njihove seksualnosti a da u tome nema ni trunke malicioznosti. Generalno, bilo je interesantno posmatrati kako sve što je Duško ranije mislio polako nestaje i kako se po tom pitanju sve više razlikuje od svojih prijatelja koji su sačuvali srednji vek u svojim glavama. Oni su njemu postali čudni zbog toga što misle tako. Zbog toga sam ubeđena da je homofobija, ukoliko nije reč o sopstvenim potisnutim nagonima, jedino posledica predrasuda i neobavštenosti. Trećeg nema.
U svojoj čuvenoj kolumni govorila si o vašoj intimi, recimo, o oralnom seksu. I to je potpuno suprotno u odnosu na ovdašnje zvezde koje ulažu veliki napor da se u javnosti predstave kao oličenje vrline, čistote, savršenstva…
Ja se izvinjavam svim ženama koje nikada nisu ne radile nego pomislile na oralni seks ili nešto tome slično. Nisam smela da povredim njihova tanana osećanja i smernost. Ne znam kako mi se omaklo tako nešto.

No comments:

Post a Comment